• Numerologija
  • Praznovjerje
  • Magija
MENU
Advertisements

Hiromantija - Povijest hiromantije


Pretpostavlja se da je umjetnost proricanja iz dlana došla sa Srednjeg Istoka, odnosno da je nastala na području Indije ili Kine, te da je tijekom grčko-romanskog perioda prenesena na europske predjele. Najstariji spis koji spominje ovu mantičku disciplinu je Vasishta, napisana prije više od 2000 godina. Zapisi na drevnom indijskom sanskritu govore o samudrik shastri, sustavu za interpretaciju linija na ruci. Slični su tekstovi o čitanju dlana pronađeni u drevnim vedskim tekstovima koji su temelj hinduističke religije, a spominju se i u Bibliji. Hiromantija se kasnije tijekom helenizma i rimskog perioda rasprostranila na europski kontinent. Na Zapadu o njoj prvi piše grčki filozof Aristotel.

U prvom tisućljeću nakon Krista, čitanje dlana postalo je rašireno diljem svijeta te je služilo ne samo u razumijevanju ljudskog ponašanja i karaktera već i u dijagnosticiranju bolesti. Grčki liječnik Hipokrat, jedan od utemeljitelja moderne medicine, i sam je bio vičan hiromantiji te se u dijagnosticiranju služio izgledom noktiju. Kršćanstvo je najviše pridonijelo zazoru od te vještine u Europi, ponajviše zbog vjerovanja Crkve da je hiromantija utemeljena na poganskim vjerovanjima. Početkom 4. stoljeća nakon Krista, papa je osudio sve one koji se bave čitanjem iz dlana i zaprijetio im isključenjem iz Crkve. U idućih tisuću godina hiromantija je u Europi postala nepoželjna, a ljudi koji su se njome bavili to su činili potajice. U drugim dijelovima svijeta, poput arapskih zemalja i Kine, hiromantija se pak nastavila razvijati, pogotovo u području tradicionalne medicine. Na Istoku se vještina čitanja iz dlana i danas jako cijeni, a profesionalni hiromanti se svakodnevno konzultiraju, i država i religija na Istoku prihvaćaju tu vještinu kao dio kulturološkog naslijeđa i tradicije.

Svoju popularnost u Europi stječe tijekom 16. i 17. stoljeća sa razvojem drugih okultnih znanja i filozofija, jer je sve do tada bila u velikoj mjeri skrivana i zatajivana obzirom da ju je Crkva, kao i ostala slična znanja i proricateljske metode, okarakterizirala kao vještičku metodu i stoga nepoželjnu.
Zajedno s metodom proricanja iz karata odnosno tarotom, čitanje iz dlana postalo je karakteristično za nomadske narode tj. Rome. Devetnaesto stoljeće donosi nove slobode, širenje raznih okultnih i mističnih znanja, pa je stoga i ova metoda naglo postala popularna. 0 njoj se pišu knjige, znanja o istini iza mistične umjetnosti proricanja iz dlana, sada su dostupnija širem krugu čitatelja. Među poznatijim hiromantskim djelima izdvajaju se Prirodna hiromantija Romfila iz 1653., Misterije ruke Adriena Adolphea Desbarrollesa iz 1870. i Praksa hiromantije grofa Saint-Germaina iz 1897. godine. Najstarija od knjiga gatalica iz slavenskih književnosti, poznata je poljska knjiga od 1610., pod naslovom, polj. Fortuna albo Szczęście (Fortuna – povoljna sreća), autora Seweryna Bączalskija. Knjigu je 1690. dao ponovno tiskati Jan Gawiński. Od 19. stoljeća, hiromantija, kao i druge vještine proricanja (tarot, gledanje u talog kave i sl.), dobiva na popularnosti o čemu svjedoči i brojna literatura iz ovoga područja.